Povijesni grad Bihać

Upoznaje vrlo stari grad na obalama očaravajuće rijeke Une, upoznajte Bihać koji je kroz povijest bio podjednako blagoslovljen i uklet zbog svog važnog strateškog položaja i ugodnih uvjeta za život!

Bihać kroz vrijeme

Silina i učestalost turbulentnih povijesnih događanja ostavili su duboke tragove na ovom, po mnogočemu, posebnom povijesnom gradu. Upravo zbog te izranjenosti nemojte očekivati "ljubav na prvi pogled", Bihać treba malo više od kratkog susreta, a tada će vas on i njegovi stanovnici s lakoćom osvojiti.

S ovih par crtica skrenut ćemo vam pozornost na brojna povijesna previranja u gradu čije se ime prvi puta pojavljuje u sačuvanim službenim spisima daleke 1260. godine u povelji hrvatsko - ugarskog kralja Bele IV, a onda vas srdačno pozvati da dođete i osobno upoznate ovaj šarmantni stari grad na prekrasnoj rijeci Uni.

Prapovijest 

Ugodna klima, dovoljna količina obradivih površina za proizvodnju hrane, rijeka i izvori vode koji postoje na ovim područjima privukli su prve stanovnike još u periodu paleolitika - starijeg kamenog doba.

Japodska kultura

Od približno 9. st. p.n.e. i prostor uz rijeku Unu naseljava etno grupa Japoda, vrlo zanimljivo i nenesilno ilirsko pleme koje je tada nastanjivalo područje omeđeno rijekama Kupom i Unom, te planinom Velebit i Vinodolom uz obale Jadranskog mora, najvećim dijelom to su danas područja Like i Gorskog kotara u Republici Hrvatskoj. Za područje rijeke Une bila su karakteristična njihova vrlo zanimljiva sojenička naselja, drvene naseobine na stupovima koje su Japodi gradili uz ili iznad rijeke Une.

Nenasilna i nadasve zanimljiva duhovna i materijalna kultura Japoda bila je podjednako izložena kontinentalnim i mediteranskim utjecajima što se odražavalo i na njihov vrlo zanimljiv i prepoznatljiv umjetnički izričaj (Raunig, 2004., str. 25-261). Dugo su odolijevali napadima Rimljana, štoviše bili su smatrani zavidnim protivnikom, no situacija se mijenja s vojnim pohodima Oktavijana u provinciji Ilirik (Illyricum) od 35. do 33. pr.n.e., nakon kojih je japodsko ozemlje potpalo pod rimsku vlast i kada je započeo proces romanizacije. 

Bihać je u naše vrijeme jedan od važnijih centara japodske kulturne baštine zbog bogatih arheoloških nalaza koji su pronađeni na ovom području.

Danas se možete pobliže upoznati s kulturom Japoda kroz izložbu u Muzeju Unsko-sanskog kantona u Bihaću, između ostalog i naučiti da su bili jedno od rijetkih plemena, ako ne i jedino u tadašnjem okruženju, koje je u grobove polagalo dekorativne predmete . Pored postave o Japodima, tu je i preostala zanimljiva povijesna građa koja će vam približiti burnu povijest ovog grada i kraja. Visoko vrijedno posjete!

Antika 

Imperijalni Rim mnogima nije dao mira, pa tako ni Japodima. Rimski vojskovođa Oktavijan (koji će nešto kasnije postati car August) pokreće 35. g.pr.n.e. veliku vojnu operaciju u provinciji Ilirik (Illyricum), kako bi konačno stabilizirao rimsku kontrolu nad njom. Vojna akcija (period od 35. do 33. pr.n.e.) je prvo bila koncentrirana na obalna ilirska plemena, a zatim se proširila u dubinu ilirskog teritorija, gdje su kontinentalna plemena (među njima i Japodi) pružala znatno jači otpor. No, Oktavijanova imperijalna vojska tada konačno svladava i strateški važno područje Japoda zbog daljnjih djelovanja u južnoj Panoniji. Oktavijan tako osvaja i područje današnjeg Bihaća koje je zajedno s ostalim osvojenim dijelovima japodskog ozemlja pripalo Rimskoj provinciji Dalmaciji (Olujić, 2007., str. 71-103). 

Do današnjih dana sačuvani su brojni spomenici, pa je tako u rimsko doba ozidan i poznati termalni izvor Gata, Ilidža i veća zgrada u blizini izvora. Prema istraživanjima provedenim u suvremeno doba potvrđena je visoka kvaliteta i omjer minerala termalne vode u Gati.

Malo više o povijesti Gate i najnovije provedenim istraživanjima možete naći pod Istražite lokalno - Termalno lječilište Gata.

Srednji vijek (5. do 15.st.)

Srednji vijek kao pojam tradicionalno označava razdoblje između antike i novoga vijeka. Počeo je padom Zapadnog rimskog carstva 476., a kraj mu je obilježilo Kolumbovo otkriće Amerike 1492. Iako je prvotno imao loše konotacije (zvali su ga mračni srednji vijek), ton je s vremenom ublažen.

Najveći broj europskih naroda je upravo u ovom periodu tražio svoje korijene ali se uz njega vezalo i dosta kontroverzi. Kako je pojam nastao u zapadnoj Europi (u upotrebi je od druge polovice 17. st.), često se dvojila njegova primjena na drugim geografskim i kulturnim područjima, no s vremenom je postao prihvaćen od strane povjesničara, pa su tako taj dugi period od gotovo 1000 godina i kategorizirali te se obično govori o ranom, razvijenom i kasnom srednjem vijeku.

U periodu od 6. do 8. st. odvija se migracija ranosrednjovjekovnih Slavena, pa tako početkom 7. st. za vrijeme bizantskog cara Heraklija sa sjevera Europe (područje Bijele Hrvatske) dolaze Hrvati iz skupine Južnih Slavena (Macan, 1992., str. 15-17). Hrvati prvo naseljavaju Dalmaciju te se s vremenom postepeno šire i naseljavaju prostore današnje Republike Hrvatske kao i Bosne i Hercegovine i šire asimilirajući pritom različite etničke i kulturne skupine koje su zatekli (npr. Ilire i Kelte). Jedno od područja koje su Hrvati u tom period naselili bilo je i područje današnjeg Bihaća. Ovo povijesno razdoblje je vrijeme vladavine hrvatskih knezova (od kraja 8. stoljeća) i kraljeva, vrlo turbulentno i s puno sukoba, a pod vladavinom Tomislava iz dinastije Trpimirovića nastaje i jako srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo, Regnum Croatiae (Šišić, 1990., str. 651), u kojem se kao jedan od istaknutijih središta isticao i bihaćki kraj.

Godine 1102. Hrvatska bezglavo ulazi u personalnu uniju s Mađarskom i formira se Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, a 1260. godine u svojoj ga kraljevskoj povelji opisuje i hrvatsko - ugarski kralj Bela IV.

Bela IV, kao i brojni hrvatski velikaši, često svraća u Bihać, a nakon što je 1262. u bijegu pred Tatarima u njemu nakratko pronašao utočište, proglašava Bihać slobodnim kraljevskim gradom. Zanimljivo je, kako navodi autor Ujević, da se tijekom 13. st. Bihać spominje u nemalom broju pisanih dokumenata i pod nemalim brojem inačica svoga imena “(Bihig, Byheg, Bichich, Bihag, Vyhych i t.d., dok ga njemačke kronike iz 17. st. obično spominju pod imenom Wichitsch).” (Ujević, 1941-1945, str. 523).

Njegov slobodni status podrazumijevao je pravo na slobodnu trgovinu i zanatstvo, bez nametanja samovolje plemića, što je i doprinijelo da se Bihać formira i razvija kao urbani trgovački i zanatski centar koji je tada bio dobro utvrđen dvostrukim bedemom s puškarnicama i okruglim tornjevima za izviđanje.

U tom periodu postaje dodatno privlačan za naseljavanje i to je doba njegovog stalnog uspona usprkos teških okolnosti tako karakterističnih za srednji vijek kojeg većina starih europskih naroda pamti kao doba čestih sukoba i dinastičkih borbi za brojna europska prijestolja pa tako i hrvatsko i ugarsko.

Bihać status slobodnog kraljevskog grada ima sve do 1412. godine kada ga hrvatsko - ugarski kralj Sigmund poklanja hrvatskoj plemićkoj obitelji Frankopan kao zahvalu za podmirenje dugova. Bihać u vlasništvu Frankopana ostaje skoro stotinu godina, a iz ovog perioda datira i grb srednjovjekovnog Bihaća na kojem su vidljive tri kule, od kojih je najviša srednja sa zastavom. Taj isti motiv ima i današnji grb Grada Bihaća (Ujević, 1941.-1945., str. 523).

Kapetanova kula u Bihaću je danas obnovljena i čuva dio muzejske zbirke Muzeja Unsko-sanskog kantona koju vrijedi pogledati i proučiti. Visoko vrijedno posjete!

Tijekom ovog perioda u Bihaću više puta zasjeda i Hrvatski staleški sabor, što je samo bila potvrda njegovog važnog položaja i uloge u kraljevini.

Ovo je vrijeme sve većih problema s osvajačkim naletima Osmanlija. Još uvijek pod dojmom teškog vojnog poraza na Mohačkom polju 1526. godine i smrti mladog mađarsko-hrvatskog kralja Ludovika II. koji je poginuo pri povlačenju nakon kratke bitke tijekom koje je teško stradala njegova vojska, i hrvatski i mađarski plemići traže načine za što učinkovitiju obranu od rastuće prijetnje - osmanske invazije (Hrvatska enciklopedija, 2021.). Krajem 1526. sastaje se Hrvatski sabor i većinom glasova donosi odluku o povezivanju s Austrijom te odluku o izboru Ferdinanda I. iz dinastije Habsburga za kralja, koji je okrunjen već 1. 1. 1527. u Cetinu (Macan, 1992. str., 122-126).

Paralelno s izborom Ferdinanda Habsburškog i Bihać mijenja vlasnike. Iako ga Ferdinanad 1527. daruje Nikoli Jurišiću, Bihać vodi sudac i dvanaest vijećnika koje nije birao vlasnik već građani, no povijesne su okolnosti jako teške jer je Bihać cijelo ovo vrijeme pod napadima Osmanlija (Ujević, 1941.-1945., str. 523).


Osmansko Carstvo

Ti napadi kontinuirano traju kroz dugi vremenski period kroz koji se Bihać junački odupirao nemilosrdnim napadima. Pomoći nije bilo, a oskudica i iscrpljenost borbama ogromne.

Usprkos tih okolnosti, Osmanlije osvajaju Bihać tek 1592. godine, čak 130 godina nakon pada srednjovjekovne bosanske države i 100 godina nakon Krbavske bitke. Obrana Bihaća pod vodstvom zapovjednika Josipa Lamberga slomljena je pod naletima osmanskog vojskovođe Hasana-paše Predojevića (Lopašić, 1943., str. 19-29).

Povijesna je zanimljivost i pretpostavka da je vojskovođa Predojević rođen u mjestu Sanski Most u pravoslavnoj obitelji kao Niko Predojević. Nakon osmanskog osvajanja njegovog rodnog kraja i njegov se život mijenja, prelazi na islam i dobiva ime Hasan.

Počevši od najranijih osvajanja 1350-ih i tijekom sljedeća tri stoljeća, Osmanlije su primjenjivale prisilne transfere stanovništva (na turskom sϋrgϋn), preseljavajući tisuće i tisuće ljudi, što pojedinaca što zajednica, između europskog i azijskog dijela carstva (Şeker, 2013.). Vrlo rijetko dobrovoljni, ponekad stimulirani novcem i povlasticama, ti su transferi najvećim dijelom bili prisilna premještanja teško potlaćenih ljudi s već okupiranih teritorija koji su bili na raspolaganju vladajućoj sili u izgradnji i održavanju rastuće imperijalne države. Ovakve ili slične transfere nastavili su kasnije primjenjivati i Habsburgovci, a ti transferi će u budućnosti biti fitilj za strašne sukobe na ovim područjima.

Mnoge muslimanske zajednice na osvojenim teritorijima tada su uglavnom bile rezultat preobraćenja, a ne toliko kolonizacije, i u nekim su se područjima preobraćenja pojavila u broju dovoljno velikom da utječu na demografiju.

Kao strateški važno mjesto sada i u Osmanskom carstvu, Bihać i nadalje ima posebnu pozornost te ubrzo vraća poziciju važnog trgovačkog središta u tada formiranom Bihaćkom sanđaku (administrativno-upravnoj oblasti).

Granica između carstava

U neposrednoj blizini Bihaća, na plješivičkom platou, bila je granična crta između Austro-Ugarskog i Osmanskog carstva sa važnom kontrolnom stanicom i sjedištem Raštel smještenom u planinskom selu Zavalje, bivšoj općini u sastavu Austro-Ugarskog Carstva. 

Kompleks Raštel je bio važan sanitarni kordon i sjedište medicinske kontrole za ljude i robu koji su dolazili iz Osmanskog Carstva.

Početak gradnje Raštela datira iz 1795. godine i kroz vrijeme je mijenjao i oblik i veličinu. Kompleks je bio sastavljen od više objekata, okruženih s 2,5 metra visokim zidom s puškarnicama, a bio je poznat kao mjesto vojne uprave, sjedište mnogih javnih službi, župe i općine. Usprkos napetosti između dva carstva Raštel je bio mjesto dinamične trgovine. Često je rušen, što je bila sudbina svih povijesnih građevina na ovom području, a do temelja zapaljen 1942.godine (Dujmović, 1999.). Malo više o Raštelu možete saznati pod - Planina Lička Plješivica!

Pravni sustav

Osmanska vlast se zadržala na ovom području od pada Bihaća 1592. do 1878. godine. U tom periodu se mijenja i sastav stanovništa, hrvatski starosjedioci su ili stradali u vojnim sukobima, neki su odvedeni u roblje ili izbjegli, a nemali broj je prihvatio islam iako je osmanski pravni sustav dopuštao slobodu vjere. Ključ je naime bio u nemalom porezu za ne-muslimane. Osmanski pravni sustav je bio naglašeno vjerske prirode i kao takav se pretežno temeljio na Kuranu te je omogućavao slobodu vjerovanja i zaštitu manjinama i izbjeglicama, no ta se sloboda mogla prakticirati samo ukoliko je ne-muslimansko stanovništvo plaćalo porez poznat kao jizyah (ili yizya). Plaćanje tog poreza garantiralo je slobodu vjere kao i zaštitu života (zaštitu od ubojstva) i zaštitu imovine (zaštitu od pljačke), no malo tko ga je mogao redovno plaćati, pa su prelasci na islam bili učestalija pojava (Britannica, 2020.). 

Gospodarski život

Nova osmanska kultura i civilizacija se širi, Bihać se mijenja i poprima nove obrise, a formiraju se i nove zone:

• čaršija (komercijalna, gospodarska zona);
• i mahale (stambene zone).

Osmanski gospodarski život uglavnom se temeljio na liberalnim načelima povezanim sa slobodom tržišta te privatnim vlasništvom nad kapitalnom imovinom, ali ga je također karakterizirao i osjećaj za socijalnu pravdu koji se u pravilu mjeri pravednom raspodjelom primarnih dobara te osiguravanjem temeljnih sloboda i mogućnosti. No Osmansko Carstvo istovremeno karakteriziraju i brojne monopolističke prakse, a jedna praksa koja se najduže održala bila je monopol nad informacijama i znanjem (McGowan, 1981.), što je ujedno značilo i kontrolu nad ljudima, njihovim životima i budućnošću. Da li je danas nešto bitno drugačije po pitanju tog monopola - bilo gdje u svijetu?

Danas možemo, i moramo, ne samo sebe izliječiti od naše često preteške prošlosti, već učiti iz nje i iskoristiti samo najbolja i najpozitivnija iskustva i znanja iz svih prošlih razdoblja za stvaranje što bolje i pravednije sadašnjosti i budućnosti. Stoga vam ovom prilikom skrećemo pozornost na jednu od najpoznatijih arhitektonskih znamenitosti u Bihaću, onoj s posebnom sinergijom Zapada i Istoka - na Džamiju Fethiju.

Doticaj Zapada i Istoka simbolički se najbolje ocrtava u današnjoj Džamiji Fethiji, čije ime na turskom znači osvojena. Ova je građevina naime izvorno izgrađena 1266. godine kao crkva sv. Antuna, a osvajanjem Bihaća od strane Osmanlija pretvorena je u džamiju. Kako je originalna crkva bila izgrađena u gotičkom stilu i danas se nad ulazom u džamiju može vidjeti gotička rozeta, a tik pored nje dograđeni minaret! U unutrašnjosti nekadašnje crkve sv. Antuna nalazilo se i devet ploča s grbovima hrvatskog plemstva koje su danas pohranjene u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine (Župa sv. Ante Padovanskog, b.d.). Jedinstveno stapanje zapadnih i orijentalnih elemenata i sjajna lokacija za fotografiranje! 

Osmanska kultura je, kao i sve ostale koje su bile prisutne na ovom području, ostavila svoj veliki trag u životima ljudi i grada davši svoj značajan doprinos u kreiranju jedinstvenog krajiškog mentaliteta i multikulturalnog društva Bihaća - i upravo u toj šarolikosti krije se snaga ovog povijesnog grada!

Austro - Ugarska Monarhija

Na velikom “pregovaračkom stolu” kroje se nove političke i geopolitičke karte pa se tako i na ovom području pojavljuju neki novi interesi oko kojih u ovom povijesnom periodu “trguju” predstavnici Austro-Ugarske, Otomanskog i Ruskog carstva. Nakon sporazuma s Rusijom godinu ranije, Austro-Ugarska 1878. odlukom Berlinskog kongresa aneksira (lat. annexio: spajanje, pripajanje) Bosnu i Hercegovinu pa time i Bihać (Macan, 1992. str., 317-323). Nasilno osvojen od strane jedne sile, prisilno pripojen od strane druge, Bihać je s ostatkom Bosne i Hercegovine uvijek bio na milost i nemilost drugima. Ponovo ulazi u jedan konglomerat različitih naroda i kraljevstava koji je po brojnim povijesničarima bio sastavljen u interesu Austrijanaca i Mađara te prečesto na štetu interesa ostalih brojnih članica.

U periodu njezine uprave započela je faza nove promjena vizure grada. Čaršija i mahale se mijenjaju i formiraju se gradske zone. Stare gradske zidine, nekad slobodnog srednjovjekovnog kraljevskog grada se dijelom ruše i grad se počinje širiti, a grade se:

• javne, kulturne i prosvjetiteljske ustanove, uvodi struja, kanalizacija, vodovod, izrađuje se plan grada, otvara pošta, banka, tvornice, uređuje se gradski park, razvijaju novi oblici obrtništva.

No odvija se i strašan Prvi Svjetski rat. 

Prvi i Drugi svjetski rat

Bremenita povijest donosi i nameće nova politička uređenja i udruženja za Bihać ali i ratne sukobe, dva velika svjetska rata. U Prvom svjetskom ratu se bori u sklopu snaga Monarhije, a u osvit Drugog svjetskog rata ulazi u nova politička uređenja.

Odlukom Hrvatskog sabora 29. 10. 1918. razrješuju se svi državno-pravni odnosi Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom, te donosi odluka o ulasku u suverenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba kojoj se pridružuje i Bosna i Hercegovina (Macan, 1992. str., 388-390). Država SHS prenaglo se pretvorila u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca ne osiguravši važne početne sporazume o međusobnim odnosima i političkom položaju svake države prije potpisivanja Ugovora o ujedinjenju. Od 1929. Bihać je u sastavu Vrbaske banovine u sada Kraljevini Jugoslaviji koja je bila prekorojena u devet banovina na uštrb nacionalnih granica, a od 1941. u sastavu Nezavisne Države Hrvatske (Klasić, Bukovčan, 2021.). No fašističko uređenje NDH je neprihvatljivo mnogima, te istovremeno jača i antifašistički otpor pod vodstvom J. B.Tita (revolucionar, jugoslavenski državnik, rođen 1892. u hrvatskoj seljačkoj obitelji u Kumrovcu, Hrvatsko Zagorje) kojem se priključio i veliki broj građana Bihaća dajući svoj značajan doprinos borbi protiv fašizma.

Prva antifašistička postrojba u Europi osnovana je u Hrvatskoj 22. 6. 1941. u šumi Brezovica kraj Siska odmah nakon njemačkog napada na SSSR, a u Bihaću se 1942. odvilo važno Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije.

Bihać se 1942. godine nalazio na slobodnom teritoriju te se u njemu 26. i 27. 11. 1942. godine održalo važno Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), političko-predstavničko tijelo partizanskog pokreta koje je bilo  osnovica za federalno uređenje poratne Jugoslavije (Kraljevine). Ovim je događajem Bihać došao na listu gradova koji su odigrali jednu od ključnih uloga u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Više o ovom važnom događaju i jednako važnoj ulozi Bihaća možete saznati u Muzeju AVNOJ-a u Bihaću.

Od 1945. (službeni naziv od 1946.) Bihać se nalazi u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, koja se od 1963. naziva Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Bihać se nalazi u sklopu sada SR Bosne i Hercegovine koja je bila jedna od šest navodno ravnopravnih republika.

Raspad SFRJ

Početak raspada SFR Jugoslavije 1991. bio je uvjetovan brojnim problemima i nerazriješenim odnosima koji su se gomilali od 1918.; težnja većine republika za postizanjem veće samostalnosti, državne decentralizacije i pravom na samoupravljanje pre često su bila nadjačana nastojanjima manjine u učvršćivanju državnog socijalizma zasnovanog na strogom centralizmu i apsolutnom državno-partijskom nadzoru. Prakticiranje Ustavom danog prava na osamostaljenje i odcjepljenje koje su iskoristile prve Slovenija i Hrvatska iskorišteno je kao izgovor za pokretanje okrutnog sukoba instrumentalizirane vojske SFRJ s građanima prvo ovih republika te za početak strašne ratne agresije najvećim dijelom usmjerene na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.    

Bihać je u toj agresiji bio oko četiri godine mučen, opkoljen i napadan, a njegovi žitelji proživljavali su pravi humanitarni pakao. Svjetska zajednica nije htjela participirati u oslobađanju Bihaća, no htjeli su prodati razno naoružanje i vojnu opremu zaraćenim stranama, a Hrvatskoj je prepušteno da odluči želi li sama pomoći. U ljeto 1995. opsada Bihaća je probijena. Branitelji Petog Korpusa i Hrvatskog vijeća obrane iz Bosne i Hercegovine spajaju se s vojskom Republike Hrvatske na rijeci Korani i zajedničkim snagama spašavaju Bihać i njegove građane od daljnjeg teškog stradavanja za koje mnogi analitičari govore da je moglo biti u rangu genocida u Srebrenici.

Nažalost, Bihać je u ovoj vojnoj agresiji izgubio veliki broj svojih stanovnika i pretrpio značajnu materijalnu štetu. U ratu je tako uništena i brojna dokumentacija, između ostalog i bogata dokumentacija o važnim znanstvenim istraživanjima na području koje danas pokriva jedan od naša 2Parka - Nacionalni park Una.

Izranjenost ovog starog grada brojnim stradanjima je jako velika; gotovo svaka generacija na ovom regionalnom području pamti jednu ratnu traumu i sve su ostavile duboke tragove u kolektivnoj svijesti njegovih stanovnika koji na život ljudi i grada utječu i dandanas.

Bihać danas i sutra

Bihać je danas univerzitetski grad te privredno, administrativno i kulturno središte Unsko-Sanskog kantona u kompleksnoj Bosni i Hercegovini koju čine Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska. 

Na primjeru ovako suludo skrojene Bosne i Hercegovine najbolje se vidi s kakvim se motivima prilazi ovim područjima. Doći na ideju da se agresijom zauzetim teritorijem “nagradi” agresora koji je krajem 20. stoljeća gotovo u srcu Europe provodio takva zvjerstva da se od njih ledi krv u žilama, znači ostaviti fitilj spreman. Fitilj koji nama na ovim područjima donosi samo ogromne patnje, smrt i siromaštvo, a onima koji sastavljaju ovakve “mirovne” sporazume - profit. Da bi bio uspješan kolonizator u moderno doba trebaš “žrtvu” baciti na koljena: isprovociranim ratnim sukobom, raznim krizama ili sankcijama te daljnjim osiromašivanjem kroz potkupljivanje ili podmićivanje, kroz podjarivanje nereda, korupcije, nepravde i nejednakosti. U takvim uvjetima moderni kolonizatori s lakoćom dobivaju upravljačka prava u ključnim sektorima jer nema nužnih regulativa koja precizno određuju granicu gdje završava sloboda tržišta a počinju važni nacionalni interesi i bogatstvo.  

Taj fitilj samo mi možemo zauvijek ugasiti jer kao narodi i zajednice nemamo drugih neprijatelja osim nas samih, drugi samo iskorištavaju naše slabosti i stoga je svaki uloženi trud u poticanje razvoja kritičkog mišljenja i nove svijesti visoko vrijedan napora kako bismo tim slabostima konačno stali na kraj.

Ispred Bihaća, nekad razvijenog obrtničkog i privrednog grada, složen je i težak put oporavka, no nije neizvediv. Razvoj svijesti o velikoj važnosti građanske (pro)aktivne uključenosti u procese donošenja odluka koje se tiču njihove sadašnjosti i budućnosti je od neobične važnosti. Ovaj prekrasan stari grad i njegovi građani zaslužuju i nužno trebaju transformativne promjene, puno snažne volje i strpljenja koje svako društvo ovako duboko istraumatizirano brojnim stradavanjima i siromaštvom nužno treba kako bi svi osvijestili svoje potencijale i presudnu ulogu koje proaktivni građani imaju u kreiranju lokalnih politika.

Danas, uz buđenje nove svijesti, ništa nije veći prioritet od trajnog mira i zajedništva jer se jedino u takvim uvjetima daje prilika odgovornom i prosperitetnom razvoju u korist čovjeka i prirode!


Usprkos svih trauma, duh ovog starog grada nije slomljen. Ovo je i dalje grad koji razumije i njeguje multikulturalnost, koji voli i prepoznaje umjetnost, participira i uživa u paleti vodenih i kopnenih sportova i još uvijek održava bilo starog obrtničkog središta. Grad ima dvije poduzetničke zone - Kamenica i Ripač i otvara se razvoju domaćeg, malog i srednjeg poduzetništva, a u korist mu ide cestovna i željeznička mreža koje ga povezuju s ostatkom Bosne i Hercegovine te s Republikom Hrvatskom i njenim lukama na Jadranskom moru. Upoznajte Bihać i umjesto kratkog susreta pružite mu malo više vremena kako biste otkrili prekrasan stari grad i divne ljude koji su za vas pripremili i svoje proizvode i usluge.

Upoznajte prave, autohtone Bišćane koji su srdačni, gostoljubivi, čestiti i tolerantni; veliki gurmani sa smislom za humor i jedinstvenom genskom kombinacijom zapada i istoka!

Zajedno za okoliš

• istražite Bihać i okolicu pješice, biciklom, u kočiji ili koristite javni prijevoz - odmorite svoj automobil i pomognite u smanjenju emisije štetnih ispušnih plinova
• gospodarenje otpadom i recikliranje je veliki problem na ovom području, molimo vas da uklonite višak ambalaže prije vašeg putovanja
• ne ostavljajte tragove - ne bacajte smeće u prirodu ili uz ceste
  
• ponesite boce za vodu i kavu za višekratnu upotrebu - smanjite upotrebu vrlo štetne plastike
  
• budite odgovorni u trošenju - štedite vodu i električnu energiju
• pridružite se našoj Zelenoj Misiji!! Hvala na brizi za ljude i prirodu!

Istražite Lokalno predstavlja vam samo dio naše prirodne i kulturne baštine, za puniji pregled materijalne i nematerijalne baštine pogledajte našu interaktivnu kartu pod Doživljaji i Mjesečni kalendar doživljaja s mnoštvom prijedloga za vaš itinerer.

Inspirirajte se i krenite u otkrivanje Bihaća, grada-muzeja na otvorenom i njegove okolice!

Dobrodošli u dom Nacionalnog parka Una!

Popis izvora

1. Britannica, T. Editors of Encyclopaedia (2020., 2 svibnja). Jizya summary. Encyclopedia Britannica. ˂https://www.britannica.com/summary/jizya˃ 
2. Dujmović I. (1999.). Povijest zavaljske župe. Udruga umjetnika August Šenoa, Zagreb.
3. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (2021.). Mohačka bitka. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb. ˂http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41521˃
4. Klasić H., Bukovčan M. (2021., 9. rujna). NDH 1-12. [Dokumentarna serija] HTV. ˂https://hrti.hrt.hr/˃
5. Lopašić, R. (1943.). Bihać i Bihaćka krajina mjestopisne i poviestne crtice. Matica Hrvatska, Zagreb.  ˂https://books.google.hr/˃
6. Macan, T. (1992.). Povijest hrvatskog naroda. Nakladni zavod Matice hrvatske - Školska knjiga, Zagreb, 15-390.
7. McGowan, B. (1981.). Economic Life in Ottoman Europe. Cambridge University Press.
8. Olujić, B. (2007.). Povijest Japoda. Srednja Europa, Zagreb, 71-103.
9. Raunig, B. (2004.). Umjetnost i Religija Prahistorijskih Japoda. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 25-261.
10. Şeker N. (2013.). Forced Population Movements in the Ottoman Empire and the Early Turkish Republic: An Attempt at Reassessment through Demographic Engineering. European Journal of Turkish Studies. ˂https://journals.openedition.org/ejts/4396˃
11. Šišić, F. (1990.). Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 651.
12. Ujević, M. (1941.-1945.). Hrvatska enciklopedija 2. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 523. ˂https://hemu.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=5325˃
13. Župa sv. Ante Padovanskog (b.d.). Džamija Fethija (Osvojena). Pristupljeno 8. 4. 2022. ˂https://zupabihac.com/˃