Upoznaje vrlo stari grad na obalama očaravajuće rijeke Une, upoznajte Bihać koji je kroz povijest bio podjednako blagoslovljen i uklet zbog svog važnog strateškog položaja i ugodnih uvjeta za život!
Bihać kroz vrijeme
Silina i učestalost turbulentnih povijesnih događanja ostavili su duboke tragove na ovom, po mnogočemu, posebnom povijesnom gradu. Upravo zbog te izranjenosti nemojte očekivati "ljubav na prvi pogled", Bihać treba malo više od kratkog susreta, a tada će vas on i njegovi stanovnici s lakoćom osvojiti.
S ovih par crtica skrenut ćemo vam pozornost na brojna povijesna previranja u gradu čije se ime prvi puta pojavljuje u sačuvanim službenim spisima daleke 1260. godine u povelji hrvatsko - ugarskog kralja Bele IV, a onda vas srdačno pozvati da dođete i osobno upoznate ovaj šarmantni stari grad na prekrasnoj rijeci Uni.
Prapovijest
Ugodna klima, dovoljna količina obradivih površina za proizvodnju hrane, rijeka i izvori vode koji postoje na ovim područjima privukli su prve stanovnike još u periodu paleolitika - starijeg kamenog doba.
Japodska kultura
Od približno 9. st. p.n.e. i prostor uz rijeku Unu naseljava etno grupa Japoda, vrlo zanimljivo i nenesilno ilirsko pleme koje je tada nastanjivalo područje omeđeno rijekama Kupom i Unom, te planinom Velebit i Vinodolom uz obale Jadranskog mora, najvećim dijelom to su danas područja Like i Gorskog kotara u Republici Hrvatskoj. Za područje rijeke Une bila su karakteristična njihova vrlo zanimljiva sojenička naselja, drvene naseobine na stupovima koje su Japodi gradili uz ili iznad rijeke Une.
Nenasilna i nadasve zanimljiva duhovna i materijalna kultura Japoda bila je podjednako izložena kontinentalnim i mediteranskim utjecajima što se odražavalo i na njihov vrlo zanimljiv i prepoznatljiv umjetnički izričaj (Raunig, 2004., str. 25-261). Dugo su odolijevali napadima Rimljana, štoviše bili su smatrani zavidnim protivnikom, no situacija se mijenja s vojnim pohodima Oktavijana u provinciji Ilirik (Illyricum) od 35. do 33. pr.n.e., nakon kojih je japodsko ozemlje potpalo pod rimsku vlast i kada je započeo proces romanizacije.
Bihać je u naše vrijeme jedan od važnijih centara japodske kulturne baštine zbog bogatih arheoloških nalaza koji su pronađeni na ovom području.
Danas se možete pobliže upoznati s kulturom Japoda kroz izložbu u Muzeju Unsko-sanskog kantona u Bihaću, između ostalog i naučiti da su bili jedno od rijetkih plemena, ako ne i jedino u tadašnjem okruženju, koje je u grobove polagalo dekorativne predmete. Pored postave o Japodima, tu je i preostala zanimljiva povijesna građa koja će vam približiti burnu povijest ovog grada i kraja. Visoko vrijedno posjete!
Antika
Imperijalni Rim mnogima nije dao mira, pa tako ni Japodima. Rimski vojskovođa Oktavijan (koji će nešto kasnije postati car August) pokreće 35. g.pr.n.e. veliku vojnu operaciju u provinciji Ilirik (Illyricum), kako bi konačno stabilizirao rimsku kontrolu nad njom. Vojna akcija (period od 35. do 33. pr.n.e.) je prvo bila koncentrirana na obalna ilirska plemena, a zatim se proširila u dubinu ilirskog teritorija, gdje su kontinentalna plemena (među njima i Japodi) pružala znatno jači otpor. No, Oktavijanova imperijalna vojska tada konačno svladava i strateški važno područje Japoda zbog daljnjih djelovanja u južnoj Panoniji. Oktavijan tako osvaja i područje današnjeg Bihaća koje je zajedno s ostalim osvojenim dijelovima japodskog ozemlja pripalo Rimskoj provinciji Dalmaciji (Olujić, 2007., str. 71-103).
Do današnjih dana sačuvani su brojni spomenici iz ovog perioda o kojima brine Muzej, a u rimsko doba je ozidan i poznati termalni izvor Gata, Ilidža. Prema istraživanjima provedenim u suvremeno doba potvrđena je visoka kvaliteta i omjer minerala termalne vode u Gati.
Malo više o povijesti Gate i najnovije provedenim istraživanjima možete naći pod Istražite lokalno - Termalno lječilište Gata.
Srednji vijek (5. do 15.st.)
Srednji vijek kao pojam tradicionalno označava razdoblje između antike i novoga vijeka. Počeo je padom Zapadnog rimskog carstva 476., a kraj mu je obilježilo Kolumbovo otkriće Amerike 1492. Iako je prvotno imao loše konotacije (zvali su ga mračni srednji vijek), ton je s vremenom ublažen.
Najveći broj europskih naroda je upravo u ovom periodu tražio svoje korijene ali se uz njega vezalo i dosta kontroverzi. Kako je pojam nastao u zapadnoj Europi (u upotrebi je od druge polovice 17. st.), često se dvojila njegova primjena na drugim geografskim i kulturnim područjima, no s vremenom je postao prihvaćen od strane povjesničara, pa su tako taj dugi period od gotovo 1000 godina i kategorizirali te se obično govori o ranom, razvijenom i kasnom srednjem vijeku.
U periodu od 6. do 8. st. odvija se migracija ranosrednjovjekovnih Slavena, pa tako početkom 7. st. za vrijeme bizantskog cara Heraklija sa sjevera Europe (područje Bijele Hrvatske) dolaze Hrvati iz skupine Južnih Slavena (Macan, 1992., str. 15-17). Hrvati prvo naseljavaju Dalmaciju te se s vremenom postepeno šire i naseljavaju prostore današnje Republike Hrvatske kao i Bosne i Hercegovine i šire asimilirajući pritom različite etničke i kulturne skupine koje su zatekli (npr. Ilire i Kelte). Jedno od područja koje su Hrvati u tom period naselili bilo je i područje današnjeg Bihaća. Ovo povijesno razdoblje je vrijeme vladavine hrvatskih knezova (od kraja 8. stoljeća) i kraljeva, vrlo turbulentno i s puno sukoba, a pod vladavinom Tomislava iz dinastije Trpimirovića nastaje i jako srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo, Regnum Croatiae (Šišić, 1990., str. 651), u kojem se kao jedan od istaknutijih središta isticao i bihaćki kraj.
Godine 1102. Hrvatska bezglavo ulazi u personalnu uniju s Mađarskom i formira se Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, a 1260. godine ovaj stari grad u svoju kraljevsku povelju upisuje i hrvatsko - ugarski kralj Bela IV.
Bela IV, baš kao i brojni hrvatski velikaši, često svraća u Bihać, a nakon što je 1262. u bijegu pred Tatarima u njemu nakratko pronašao utočište, Bela Bihać proglašava slobodnim kraljevskim gradom. Zanimljivo je, kako navodi autor Ujević, da se tijekom 13. st. Bihać spominje u nemalom broju pisanih dokumenata i pod nemalim brojem inačica svoga imena kao “Bihig, Byheg, Bichich, Bihag, Vyhyc ili kao inačica Wichitsch u njemačkim kronikama iz 17. st.” (Ujević, 1941-1945, str. 523).
Njegov slobodni status podrazumijevao je pravo na slobodnu trgovinu i zanatstvo, bez nametanja samovolje plemića, što je i doprinijelo da se Bihać formira i razvija kao urbani trgovački i zanatski centar koji je tada bio dobro utvrđen dvostrukim bedemom s puškarnicama i okruglim tornjevima za izviđanje.
U tom periodu postaje dodatno privlačan za naseljavanje i to je doba njegovog stalnog uspona usprkos teških okolnosti tako karakterističnih za srednji vijek kojeg većina starih europskih naroda pamti kao doba čestih sukoba i dinastičkih borbi za brojna europska prijestolja pa tako i hrvatsko i ugarsko.
Bihać status slobodnog kraljevskog grada ima sve do 1412. godine kada ga hrvatsko - ugarski kralj Sigmund poklanja hrvatskoj plemićkoj obitelji Frankopan kao zahvalu za podmirenje dugova. Bihać u vlasništvu Frankopana ostaje skoro stotinu godina, a iz ovog perioda datira i grb srednjovjekovnog Bihaća na kojem su vidljive tri kule, od kojih je najviša srednja sa zastavom (Ujević, 1941.-1945., str. 523). Taj isti motiv ima i današnji grb Grada Bihaća.
Kapetanova kula u Bihaću je danas obnovljena i čuva dio muzejske zbirke Muzeja Unsko-sanskog kantona koju vrijedi pogledati i proučiti. Visoko vrijedno posjete!
Tijekom ovog perioda u Bihaću više puta zasjeda i Hrvatski staleški sabor, što je samo bila potvrda njegovog važnog položaja i uloge u kraljevini.
Ovo je vrijeme sve većih problema s osvajačkim naletima Osmanlija i početak najtraumatičnijeg perioda u povijesti brojnih starosjedilačkih naroda srednje i južne Europe, strašno dugog perioda višestoljetnih krvavih borbi s hladnim oružjem koje su zauvijek promijenile sudbinu brojnih naroda, kraljevstava, država.
Tako tada i hrvatski i mađarski plemići, pod dojmom teškog vojnog poraza na Mohačkom polju 1526. godine i smrti mladog mađarsko-hrvatskog kralja Ludovika II., zajedno traže načine za što učinkovitiju obranu od rastuće prijetnje - osmanske invazije (Hrvatska enciklopedija, 2021.). Raspada se trenutni savez Hrvata i Mađara koje inače krasi rijetko viđena osamstoljetna tijesna veza, te se krajem 1526. sastaje Hrvatski sabor i većinom glasova donosi odluku o povezivanju s Austrijom te odluku o izboru Ferdinanda I. iz dinastije Habsburga za kralja, koji je okrunjen već 1. 1. 1527. u Cetinu. Instaliranjem Hasburgovaca na ugarskom i hrvatskom prijestolju, obje se uskoro nađu u sklopu Habsburške monarije kao pridružene kraljevine s jakim staležima i vlastitim saborima (Macan, 1992., str. 122-126).
Paralelno s izborom Ferdinanda Habsburškog i Bihać mijenja vlasnike. Iako ga Ferdinanad 1527. daruje Nikoli Jurišiću, Bihać vodi sudac i dvanaest vijećnika koje nije birao vlasnik već građani, no povijesne su okolnosti tada jako teške jer je i Bihać cijelo ovo vrijeme pod sve jačim napadima Osmanlija (Ujević, 1941.-1945., str. 523).
Osmansko Carstvo
Ti napadi kontinuirano traju kroz dugi vremenski period kroz koji se Bihać junački odupirao nemilosrdnim napadima. Pomoći nije bilo, a oskudica i iscrpljenost borbama ogromne. Ove višestoljetne borbe zauvijek su promijenile život na znatnom dijelu europskog kontinenta utječući na zastoj razvoja gospodarskih aktivnosti, ekonomski prosperitet, cvjetanje obrazovnih, znanstvenih, kulturnih i inih aktivnosti naroda koji su višestoljetnim ratovima bili zanemareni.
Usprkos iscrpljenosti Bihac dugo odolijeva, Osmanlije ga pokoravaju tek 1592. godine, čak 130 godina nakon pada srednjovjekovne bosanske države i 100 godina nakon Krbavske bitke. Obrana Bihaća pod vodstvom zapovjednika Josipa Lamberga slomljena je pod naletima osmanskog vojskovođe Hasana-paše Predojevića (Lopašić, 1943., str. 19-29).
Počevši od najranijih osvajanja 1350-ih i tijekom sljedeća tri stoljeća, Osmanlije su primjenjivale i prisilne transfere stanovništva (na turskom sϋrgϋn), preseljavajući tisuće i tisuće ljudi, što pojedinaca što zajednica, između europskog i azijskog dijela carstva (Şeker, 2013.). Braudeu navodi bar tri razloga za uvođenje sürgüna, jedne od dvije najvažnije institucije Osmanskog carstva: “kaznene deportacije, etnički inženjering i socioekonomski razvoj”. Druga važna institucija je bila devširme / devşirme (u ovim krajevima poznata kao “danak u krvi”) sustav oporezivanja / prisilnog novačenja malih krščanskih dječaka. Gore spomenuti vojskovođa bio je jedan od tih dječaka i jedan od rijetkih koji se uspio uzdići do visokog ranga u vojsci. Obje institucije budile su istovremeno i velike sumnje jer su obje, a posebno devširme, po mišljenju mnogih kršile sam islamski zakon (Braude, 2014.).
Kao strateški važno mjesto sada i u Osmanskom carstvu, Bihać i nadalje ima posebnu pozornost te ubrzo vraća poziciju važnog trgovačkog središta u tada formiranom Bihaćkom sanđaku (administrativno-upravnoj oblasti). Važan i atraktivan položaj za nova naseljavanja.
Granica između carstava
U neposrednoj blizini Bihaća, na plješivičkom platou, bila je granična crta između Habsburškog i nešto kasnije (1867.) osnovanog Austro-Ugarskog te Osmanskog carstva s važnom kontrolnom stanicom Raštel smještenom u planinskom selu Zavalje.
Kompleks Raštel je bio važan sanitarni kordon i sjedište medicinske kontrole za ljude i robu.
Početak gradnje Raštela datira iz 1795. godine i kroz vrijeme je mijenjao i oblik i veličinu. Kompleks je bio sastavljen od više objekata, okruženih s 2,5 metra visokim zidom s puškarnicama, a bio je poznat kao mjesto vojne uprave, sjedište mnogih javnih službi, župe i općine i usprkos napetosti između dva carstva i mjesto dinamične trgovine. Često je rušen, što je bila sudbina svih povijesnih građevina na ovom području, a do temelja zapaljen 1942. godine (Dujmović, 1999.). Malo više o Raštelu možete saznati pod - Planina Lička Plješivica!
Pravni sustav
Osmanska vlast se zadržala na ovom području od pada Bihaća 1592. do 1878. godine. U tom periodu se drastično mijenja i demografska struktura stanovništa, hrvatski starosjedioci su ili stradali u vojnim sukobima, neki su odvedeni u roblje ili izbjegli, neki su prihvatili islam, a neki uzmogli plaćati porez. Naime, kako je osmanski pravni sustav bio naglašeno vjerske prirode i kao takav se pretežno temeljio na Kuranu, omogućavao je slobodu vjere i zaštitu manjinama i izbjeglicama, no ta se sloboda mogla prakticirati samo ukoliko je nemuslimansko stanovništvo plaćalo porez poznat kao jizya. Plaćanje tog poreza garantiralo je slobodu vjere kao i zaštitu života i zaštitu imovine (Britannica, 2020.).
Nametanje posebnih poreza nemuslimanima započinje još u periodu ranih muslimanskih vladara: recimo “porez na zemljišne posjede kharaj te spomenuta jizya ili glavarina”. Uvjeti oporezivanja su se mijenjali, kao i nazivi poreza jer je cijeli sustav prema nemuslimanima bio prilagođen i “vremenu i mjestu” te više u obliku aranžmana, a ne toliko nemetnutog sustava (Braude, 2014.).
Gospodarski život
Nova osmanska kultura i civilizacija se širi, Bihać se mijenja i poprima nove obrise, a formiraju se i nove zone: čaršija (komercijalna, gospodarska zona) i mahale (stambene zone).
Osmanski gospodarski život uglavnom se temeljio na liberalnim načelima povezanim sa slobodom tržišta te privatnim vlasništvom nad kapitalnom imovinom, ali ga je također karakterizirao i osjećaj za socijalnu pravdu koji se u pravilu mjeri pravednom raspodjelom primarnih dobara te osiguravanjem temeljnih sloboda i mogućnosti. No Osmansko Carstvo istovremeno karakteriziraju i brojne monopolističke prakse, a jedna praksa koja se najduže održala bila je monopol nad informacijama i znanjem (McGowan, 1981.), što je ujedno značilo i kontrolu nad ljudima, njihovim životima i budućnošću. No, pitanje je da li je danas nešto bitno drugačije po pitanju monopola nad informacijama i znanjem - bilo gdje u svijetu?
Ono što danas možemo bar pokušati je izliječiti sami sebe od prečesto preteške prošlosti, izvuči iz nje samo najbolja iskustva i znanja te pokušati stvarati što bolju i pravedniju sadašnjost i budućnost. Stoga vam ovom prilikom skrećemo pozornost na jednu od najpoznatijih arhitektonskih znamenitosti u Bihaću, onoj s posebnom sinergijom Zapada i Istoka - na Džamiju Fethiju.
Doticaj Zapada i Istoka simbolički se najbolje ocrtava u današnjoj Džamiji Fethiji, čije ime na turskom znači osvojena. Ova je građevina naime izvorno izgrađena 1266. godine kao katolička crkva sv. Antuna, a osvajanjem Bihaća od strane Osmanlija pretvorena je u džamiju. Konture i građa originalne crkve su i dalje tu, a kako je bila izgrađena u gotičkom stilu i danas nad ulazom u džamiju možete vidjeti originalnu gotičku rozetu, a tik pored nje dograđeni minaret! U unutrašnjosti nekadašnje crkve sv. Antuna nalazilo se i devet ploča s grbovima hrvatskog plemstva koje su danas pohranjene u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine (Župa sv. Ante Padovanskog, b.d.). Jedinstveno stapanje zapadnih i orijentalnih elemenata i sjajna lokacija za fotografiranje!
Osmanska kultura je, kao i sve ostale koje su bile prisutne na ovom području, ostavila svoj veliki trag u životima ljudi i grada davši svoj značajan doprinos u kreiranju jedinstvenog krajiškog mentaliteta i multikulturalnog društva Bihaća - i upravo u toj šarolikosti krije se snaga ovog povijesnog grada!
Austro - Ugarska Monarhija
Novi prevrat nastaje 1867. sklapanjem nagodbe između Hasburgovaca i Ugarske kada nastaje nova državna zajednica imenom Austro-Ugarska koja doduše neće trajati dugo, no na velikom “pregovaračkom stolu” kroje se nove političke i geopolitičke karte pa se tako i na ovom području pojavljuju neki novi interesi oko kojih u ovom povijesnom periodu “trguju” predstavnici Austro-Ugarske te Otomanskog i Ruskog carstva. Nakon sporazuma s Rusijom godinu ranije, Austro-Ugarska 1878. odlukom Berlinskog kongresa aneksira (lat. annexio: spajanje, pripajanje) tada novoosnovani austrougarski kondominijum Bosnu i Hercegovinu kojem je pripao i Bihać (Macan, 1992. str., 317-323). Nasilno osvojen od strane jedne sile, prisilno pripojen od strane druge, Bihać je dijelio sudbinu mnogih na ovim prostorima.
Monarhija je kratko trajala, raspada se 1918. no u periodu njezine uprave započela je faza nove promjena vizure grada. Čaršija i mahale se mijenjaju i formiraju se gradske zone. Stare gradske zidine, nekad slobodnog srednjovjekovnog kraljevskog grada se dijelom ruše i grad se počinje širiti, a grade se: javne, kulturne i prosvjetiteljske ustanove, uvodi struja, kanalizacija, vodovod, izrađuje se plan grada, otvara pošta, banka, tvornice, uređuje se gradski park, razvijaju novi oblici obrtništva.
No odvija se i strašan Prvi Svjetski rat.
Prvi i Drugi svjetski rat
Bremenita povijest donosi i nameće nova politička uređenja i udruženja za Bihać ali i ratne sukobe, dva velika svjetska rata. U Prvom svjetskom ratu se bori u sklopu snaga Monarhije, a u osvit Drugog svjetskog rata ulazi u nova politička uređenja.
U kaotičnim uvjetima, koji nikako da se stišaju na ovim prostorima, osniva se suverena Država Slovenaca, Hrvata i Srba kojoj se pridružuje i Bosna i Hercegovina (Macan, 1992. str., 388-390). Država SHS prenaglo se pretvorila u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca ne osiguravši važne početne sporazume o međusobnim odnosima i političkom položaju svake države prije potpisivanja Ugovora o ujedinjenju. Od 1929. Bihać je u sastavu Vrbaske banovine u sada Kraljevini Jugoslaviji koja je bila prekorojena u devet banovina na uštrb nacionalnih granica, a od 1941. u sastavu Nezavisne Države Hrvatske (Klasić, Bukovčan, 2021.). No fašističko uređenje NDH je neprihvatljivo mnogima, te istovremeno jača i antifašistički otpor pod vodstvom J. B.Tita (revolucionar, jugoslavenski državnik, rođen 1892. u hrvatskoj seljačkoj obitelji u Kumrovcu, Hrvatsko Zagorje) kojem se priključio i veliki broj građana Bihaća dajući svoj značajan doprinos borbi protiv fašizma.
Prva antifašistička postrojba u Europi osnovana je u Hrvatskoj 22. 6. 1941. u šumi Brezovica kraj Siska odmah nakon njemačkog napada na SSSR, a u Bihaću se 1942. odvilo važno Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije.
Bihać se 1942. godine nalazio na slobodnom teritoriju te se u njemu 26. i 27. 11. 1942. godine održalo važno Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), političko-predstavničko tijelo partizanskog pokreta koje je bilo osnovica za federalno uređenje poratne Jugoslavije (Kraljevine). Ovim je događajem Bihać došao na listu gradova koji su odigrali jednu od ključnih uloga u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Više o ovom važnom događaju i jednako važnoj ulozi Bihaća možete saznati u Muzeju AVNOJ-a u Bihaću.
Od 1945. (službeni naziv od 1946.) Bihać se nalazi u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, koja se od 1963. naziva Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Bihać se nalazi u sklopu sada SR Bosne i Hercegovine koja je bila jedna od šest navodno ravnopravnih republika.
Raspad SFRJ
Početak raspada SFR Jugoslavije 1991. bio je uvjetovan brojnim problemima i nerazriješenim odnosima koji su se gomilali od 1918.; težnja većine republika za postizanjem veće samostalnosti, državne decentralizacije i pravom na samoupravljanje pre često su bila nadjačana nastojanjima manjine u učvršćivanju državnog socijalizma zasnovanog na strogom centralizmu i apsolutnom državno-partijskom nadzoru. Prakticiranje Ustavom danog prava na osamostaljenje i odcjepljenje koje su iskoristile prve Slovenija i Hrvatska iskorišteno je kao izgovor za pokretanje okrutnog sukoba instrumentalizirane vojske SFRJ s građanima prvo ovih republika te za početak strašne ratne agresije najvećim dijelom usmjerene na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Bihać je u toj agresiji bio oko četiri godine mučen, opkoljen i napadan, a njegovi žitelji proživljavali su pravi humanitarni pakao. Svjetska zajednica nije htjela participirati u oslobađanju Bihaća, no htjeli su prodati razno naoružanje i vojnu opremu zaraćenim stranama, a Hrvatskoj je prepušteno da odluči želi li sama pomoći. U ljeto 1995. opsada Bihaća je probijena. Branitelji Petog Korpusa i Hrvatskog vijeća obrane iz Bosne i Hercegovine spajaju se s vojskom Republike Hrvatske na rijeci Korani i zajedničkim snagama spašavaju Bihać i njegove građane od daljnjeg teškog stradavanja za koje mnogi analitičari govore da je moglo biti u rangu genocida u Srebrenici.
Nažalost, Bihać je u ovoj vojnoj agresiji izgubio veliki broj svojih stanovnika i pretrpio značajnu materijalnu štetu. U ratu je tako uništena i brojna dokumentacija, između ostalog i bogata dokumentacija o važnim znanstvenim istraživanjima na području koje danas pokriva jedan od naša 2Parka - Nacionalni park Una.
Izranjenost ovog starog grada brojnim stradanjima je jako velika; gotovo svaka generacija na ovom regionalnom području pamti jednu ratnu traumu i sve su ostavile duboke tragove u kolektivnoj svijesti njegovih stanovnika koji na život ljudi i grada utječu i dandanas.
Bihać danas i sutra
Bihać je danas univerzitetski grad te privredno, administrativno i kulturno središte Unsko-Sanskog kantona u kompleksnoj Bosni i Hercegovini koju čine dva entiteta, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska.
Ispred ovog starog i nekad razvijenog obrtničkog i privrednog grada složen je i težak put oporavka, dodatno otežan velikim promjenama kojima globalno svjedočimo. Samodostatnost i razvoj svijesti o velikoj važnosti građanske (pro)aktivne uključenosti u procese donošenja odluka koje se tiču njihove sadašnjosti i budućnosti su od neobične važnosti. Ovaj prekrasan stari grad i njegovi građani zaslužuju i nužno trebaju transformativne promjene, puno snažne volje i strpljenja koje svako društvo ovako duboko istraumatizirano brojnim stradavanjima i siromaštvom nužno treba u procesu izgradnje pravednog, odgovornog i prosperitetnog društva.
Danas, uz buđenje nove svijesti, ništa nije veći prioritet od trajnog mira i zajedništva jer se jedino u takvim uvjetima daje prilika odgovornom i prosperitetnom razvoju u korist čovjeka i prirode!
Usprkos svih trauma, duh ovog starog grada nije slomljen. Ovo je i dalje grad koji razumije i njeguje multikulturalnost, koji voli i prepoznaje umjetnost, participira i uživa u paleti vodenih i kopnenih sportova i još uvijek održava bilo starog obrtničkog središta. Grad ima dvije poduzetničke zone - Kamenica i Ripač i otvara se razvoju domaćeg, malog i srednjeg poduzetništva, a u korist mu ide cestovna i željeznička mreža koje ga povezuju s ostatkom Bosne i Hercegovine te s Republikom Hrvatskom i njenim lukama na Jadranskom moru. Upoznajte Bihać i umjesto kratkog susreta pružite mu malo više vremena kako biste otkrili prekrasan stari grad i divne ljude koji su za vas pripremili i svoje proizvode i usluge.
Upoznajte prave, autohtone Bišćane koji su srdačni, gostoljubivi, čestiti, tolerantni i veliki gurmani sa sjajnim smislom za humor!
Pridružite se našoj Zelenoj Misiji!! Hvala na brizi za ljude i prirodu!
Dobrodošli u dom Nacionalnog parka Una!
Literatura i izvori
1. Braude, B. (2014.). Christians and Jews in the Ottoman Empire: The Abridged Edition [pdf]. <https://www.rienner.com/uploads/53e278dea4631.pdf>
2. Britannica, T. Editors of Encyclopaedia (2020., 2 svibnja). Jizya summary. Encyclopedia Britannica.˂https://www.britannica.com/summary/jizya˃
3. Dujmović I. (1999.). Povijest zavaljske župe. Udruga umjetnika August Šenoa, Zagreb.
4. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (2021.). Mohačka bitka. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb.˂http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41521˃
5.Klasić H., Bukovčan M. (2021., 9. rujna). NDH 1-12. [Dokumentarna serija] HTV.˂https://hrti.hrt.hr/˃
6. Lopašić, R. (1943.). Bihać i Bihaćka krajina mjestopisne i poviestne crtice. Matica Hrvatska, Zagreb.˂https://books.google.hr/˃
7. Macan, T. (1992.). Povijest hrvatskog naroda. Nakladni zavod Matice hrvatske - Školska knjiga, Zagreb, 15-390.
8. McGowan, B. (1981.). Economic Life in Ottoman Europe. Cambridge University Press.
9. Olujić, B. (2007.). Povijest Japoda. Srednja Europa, Zagreb, 71-103.
10. Raunig, B. (2004.). Umjetnost i Religija Prahistorijskih Japoda. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 25-261.
11. Şeker N. (2013.) Forced Population Movements in the Ottoman Empire and the Early Turkish Republic: An Attempt at Reassessment through Demographic Engineering. European Journal of Turkish Studies. [Online]. Pristupljeno 16. srpnja, 2021. ˂http://journals.openedition.org/ejts/4396; DOI: https://doi.org/10.4000/ejts.4396˃
12. Šišić, F. (1990.). Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 651.
13. Ujević, M. (1941.-1945.). Hrvatska enciklopedija 2. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 523.˂https://hemu.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=5325˃
14. Župa sv. Ante Padovanskog (b.d.). Džamija Fethija (Osvojena). Pristupljeno 8. 4. 2022.˂https://zupabihac.com/˃
Povezani sadržaji i doživljaji
Nadahni, osnaži, motiviraj...