Ostaci srednjovjekovne utvrde Mrsinj-grad

Nemilosrdne su povijesne okolnosti glavni razlog zašto danas imamo samo ostatke-ostataka nekad važne srednjovjekovne utvrde koja se nalazila na brdu Mrsinj iznad Korenice.

Srednjovjekovna utvrda Mrsinj

Iako za detaljniji opis sudbine Mrsinja nema dovoljno sačuvane povijesne građe, ima je dovoljno da bismo dobili zanimljiv okvir o njenoj sudbini i turbulentnom vremenu u kojem je ponosno stajala na kamenoj stijeni brda Mrsinj.

Stari gradovI Like, Krbave i Gacke

Pisani tragovi o Lici, Krbavi i Gackoj vode nas sve do sredine 10. stoljeća kada ih u svom službenom dokumentu spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet (Kruhek i Horvat, 2009., str. 243). Na čelu lokalne uprave se već tada nalazio župan, što potvrđuje i ime krbavskog župana Desimira koje je 1100. godine uklesano u slavnu Bašćansku ploču (Kruhek i Horvat, 2009., str. 249).

Današnji ostaci starih gradova Like, Krbave i Gacke predstavljaju tek ostatke-ostataka utvrda koje su podizane tijekom srednjeg vijeka i kasnije. Te građevine su bile ili prirodno utvrđena mjesta ili pak utvrde koje su se na ovim područjima počele graditi nakon provale i pošasti Tatara 1242. godine, pa sve do kraja srednjeg vijeka. Grade ih prvenstveno oni pojedinci koji su uspjeli steći dovoljnu financijsku snagu da ovladaju zemljom i ljudima koji su na toj zemlji živjeli (Kruhek i Horvat, 2009., str. 250).   

Iako pisani tragovi potvrđuju postojanje naselja i utvrda u Lici i Krbavi u 11. stoljeću, pronađeni arheološki ostaci tu vremensku granicu pomiću još ranije.

Hrvatske srednjovjekovne utvrde i naselja na području Like i Krbave nastajale su na mjestima predhodnih utvrđenih položaja. U našem slučaju to su bili Rimljani, a Rimljani su pak koristili položaje koje su prije njih utvrdili Iliri (Japodi). To su u pravilu bili isti oni položaji s kojih se moglo dobro nadzirati kretanje drugih ljudi, i blizu kojih su se u rimsko doba izgradile i ceste. U ranom periodu Hrvati Like, Krbave i Gacke su rodovski povezani u više plemićkih obitelji i žive zajedno na “nasljednoj plemenšćini”, a grade dvije vrste utvrda: jedne su bile građene da bi čuvale njihova naselja, a druge su bile tzv. “plemenske utvrde” koje su štitile područje cijele župe, a to su bile utvrde Krbava, Kurjak, Mrsinj, Lapac te Komić (Kruhek i Horvat, 2009., str. 248). U hrvatskim povijesnim izvorima riječ pleme se koristi za označavanje plemićkog roda (Karbić, 1998., str. 80).     

Obiteljski premrežene i dobro uređene zajednice imale su zajednički pristup zemlji i njenim resursima. U poljoprivrednim i stočarskim aktivnostima sudjeluju svi i primarno podmiruju svoje osnovne životne potrebe, no nakon provale Tatara u 13. stoljeću dolazi do prvih velikih promjena. Osim što su Tatari uništili sve u nizini i izvan sigurnih zidina utvrda, na život Like i Krbave tada sve više utječe i središnja ugarsko-hrvatska vlast pa se i unutar ličkih plemičkih zajednica počinju izdvajati istaknutiji predstavnici: u Krbavi Kurjakovići Krbavski, a u Lici Mogorovići, gospodari grada Počitelja koji postaju i novi feudalni gospodari zemlje – prvo raslojavanja društva. Vrijeme oporavka nakon tatarske invazije je i vrijeme kada se pojavljuju i pojedinci koji trguju viškom proizvedenih dobara te se uz tradicionalnu poljoprivredu i stočarstvo razvija i trgovina, obrtnička proizvodnja kao i organiziranje sajmova. Ranohrvatska srednjovjekovna naselja se tada brže razvijaju, raste i broj stanovnika, a pojavljuju se i novi pripadnici srednjovjekovnog staleža, viteškog i kraljevskog donacionalnog plemstva (ovo plemstvo nastaje darovnicama kraljeva, nije rodno), koji su predstavljali i štitili interese kraljevske vlasti u do tada prilično teritorijalno i životno samostalnoj Lici i Krbavi. Za tu službu su zauzvrat dobili titule, pravo na zemlju koja tada postaje njihovo feudalno vlasništvo, a tim činom ostatak starih ličkih zajednica postaje stalež naroda /seljaka. Dok su poljoprivreda i stočarstvo ostali na teret naroda / seljaka, za novi plemički stalež, koji je bio orijentiran na vojnu službu, se dograđuju ili grade tipološki nove, jače utvrde od kojih su se posebno isticale Udbina, Komić, Podlapac i stari Mrsinj, kao i ponešto drugačija fortifikacija naselja Korenica (Kruhek i Horvat, 2009., str. 248).

Krbavska biskupija

U primjerku povelje utemeljenja iz Splita, Krbavsku biskupiju su činile srednjovjekovne "župe Krbava, Bužane, Novigrad (današnje Todorovo u Bosni), Drežnik, Plas (Plaški), Modruš i Vinodol". Biskupija je sjedište imala u Krbavi u kojoj do današnjih dana možemo naći ostatke srednjovjekovne katedrale. Postojale su pretpostavke da je sjedište biskupije bilo u Mrsinju, no za tu tvrdnju nema čvrstih povijesnih dokaza, iako po Bogoviću postoji mogućnost da je Mrsinj tu ulogu imao u određenom periodu nakon tatarske provale iz razloga jer je u nizini, na Krbavi, sve bilo porušeno i uništeno (Bogović, 2016. str. 42-43).

Osnivanje biskupije značajno je iz više razloga, sama godina osnivanja daleka 1185. potvrđuje da je već tada staro župsko naselje bilo organiziranije od tadašnje lokalne i kraljevske vlasti. Hijerarhijski čvrsto povezani mjesni župnici sa centrom crkvene vlasti, ckvena organizacija i autonomnost Like i Krbave kao i utjecaj koji su imali u to doba doveli su do odluke splitske sinode 1185. o osnivanju nove biskupije što je za daljnji razvoj Krbave i Like bilo od posebne važnosti. Izgradnja biskupskog središta u Krbavi i katedrale te novi crkveni ustroj i vlast odigrali su značajnu ulogu u novom društvenom i gospodarskom pozicioniranju Like i Krbave. Iako je do današnjih dana izostalo opsežno arheološko istraživanje srednjovjekovnog sakralnog graditeljstva Like i Krbave, brojnost malih srednjovjekovnih sakralnih ostataka ovog područja upućuju na zaključak da je crkveni život i ustroj tog doba imao veliki utjecaj na cjelokupan život Krbave i Like, uključujući i njihov pravni i kulturni život (Kruhek i Horvat, 2009., str. 250).

Brdo Mrsinj

Ostaci utvrde Mrsinj

Znanstvenici za utvrdu koja je bila podignuta na masivnoj litici brda Mrsinj na 1097 metara nadmorske visine, tvrde da nije podignuta odjednom već da je kroz duži vremenski period dograđivana i proširivana. Mrsinj je svojim izdvojenim položajem na strmoj kamenoj litici i tlocrtnim oblikom koji je slijedio rubne dijelove stijene, predstavljao tipičnu srednjovjekovnu obrambenu utvrdu. Iako arheološki nalazi i sam položaj utvrde upućuju na to da je Mrsinj bio jedna od ranosrednjovjekovnih utvrda župe Krbave, postojeći pisani tragovi datiraju tek iz perioda razvijenog feudalnoga društva Krbave. Nažalost, do današnjih je dana preostalo jako malo od nekad prilično robusnog zdanja čiji ostaci zidina ukazuju na vrlo kvalitetnu građu savršeno klesanih kvadratnih kamenih blokova za koje su znanstvenici utvrdili da su građeni romaničkim načinom gradnje koje datira iz perioda s kraja 13. st. ili početka 14. st., odnosno nakon tatarske provale 1242. godine kada je sve u nizini i izvan zaštićenih zidina bilo uništeno. Na najizloženijem dijelu utvrde pa time i na najbolje osiguranom dijelu pretpostavlja se da se nalazio i drveni most kojim se prolazilo iznad prokopane zaštitne grabe, a u blizini su i danas vidljivi ostaci kvalitetno klesanih debelih zidina za koje se pretpostavlja da su možda ostaci četverokutne “branič-kule”. Ono što je iz postojećih povijesnih zapisa sigurno je to da je robusni Mrsinj bio jedna od važnijih utvrda Krbavske župe, no nema dokaza da se razvio u veće naselje niti da je bio mjesto biskupske stolice i dvora. Mrsinj se u zapisima primarno spominje kao utvrda, “castrum”, koja je zbog svog važnog strateškog položaja postala i sjedište hrvatskih plemičkih starješina, između ostalih i feudalnih gospodara Krbave knezova Kurjakovića Krbavskih, čiji je ogranak zaposjeo Mrsinj i dobio pripadajući pridjev - Kurjakovići Mrsinjski. Društvo se razvija i život relativno mirno teče do pred kraj 15. stoljeća kada se sve počinje mijenjati pod naletima Osmanlija te padom Like. Pada i Mrsinj kojeg zaposjedaju turske straže, no ono što je izvidno iz povijesne građe je to da se u Mrsinju nisu dugo zadržali, da li zbog nepristupačnosti terena i položaja utvrde ili iz nekog drugog razloga, Turci Mrsinj napuštaju i straže premještaju u utvrdu Bunić i u Korenicu koja je također bila utvrđena i u koju su Osmanlije tada počele, više ili manje prisilno, naseljavati Vlahe dovedene s već okupiranih dijelova Carstva. Sve upućuje na to da je Mrsinj bio prepušten zubu vremena jer se nakon tog perioda više ne spominje u povijesnim dokumentima (Kruhek i Horvat, 2009., str. 272. – 275.). 

Tvrdi Mrsinj, tako ga je opisao biskup Bogović u svom radu (Bogović, 2016. str. 42-43), tvrd i lijepo građen od precizno klesanih kamenih blokova i s četvrtastom kulom, impozantno je dominirao okolinom usidren na vrletnoj litici brda Mrsinj. Stoljećima je čuvao i odolijevao napadima, od Tatara do Osmanlija i njegova uloga bila je primarno ta, obrambena. Šteta što nije sačuvan jer je novim generacijama sve do danas, mogao “pričati” zanimljive priče.

Utvrde, ponajviše utvrđeni gradovi prilagođeni za život obitelji, bili su tražena "roba" u srednjem vijeku, oni su zaposjedani, otimani, pa onda i darovani zaslužnim pojedincima. Vlašću nad utvrđenim gradovima, preuzimala se i vlast nad okolnim područjem i ljudima koji su na toj zemlji živjeli. Prilično okrutna vremena, i iz tog razloga tu je kratka povijesna priča koja jako dobro ocrtava upravo tu okrutnost. Pitanje je samo da li je okrutnost ostala dio povijesti, ili je ona i danas sveprisutna i zamaskirana u drugu formu?

Zrinski i Frankopani

Plemićke obitelji Frankopani i Zrinski bili su u posjedu brojnih utvrda i imanja, Frankopani kroz dugi vremenski period i vlasnici povijesnog grada Bihaća, a ovo je crtica o njihovom kraju. Pod dojmom sve okrutnijih naleta Osmanlija, loših odnosa sa Ugarskom, teških poraza i gubitaka brojnih života, Hrvatski sabor donosi krajem 1526. odluku o povezivanju s Austrijom te potvrđuje izbor Ferdinanda I. iz dinastije Habsburga za kralja koji je i okrunjen 1. 1. 1527. u Cetinu (Macan, 1992., str. 123.). No, teško da je bilo koja odluka donesena pod takvim teškim prijetnjama i pritiscima toga vremena bila dobra, što potvrđuje sudbina ove dvije velike obitelji hrvatske povijesti.    

Habsburgovci potječu iz grada Habichtsburg u kantonu Aargauu u Švapskoj (danas dio njemačkog govornog područja u Švicarskoj). Skromnog podrijetla, ova je obitelj sa snažnim apetitom za tuđim posjedima i teritorijima uspjela postati nasljednim vladarima Rimskog Carstva i dominantna politička obitelj s kontrolom nad najvećim carstvom u Europi tijekom renesanse. Politiku pretenzija, koja je karakterizirala ovu obitelj, krasi sva silina sklopljenih baštinskih, nasljednih i inih ugovora, lukavih pregovora i ulazaka u razne i brojne posjede širom Europe, nakaradnih mirovnih sporazuma i nametanja njihovog člana za vladara ili za korisnu udaju ili ženidbu. Tom politikom i taktikama zavladali su posjedima od Austrije i Njemačke, Češke, Hrvatske, Ugarske pa sve do Španjolske, Rima, Napulja, Sicilije i kolonija, najčešće koristeći teške geopolitičke situacije, ratnu opasnost i podmićivanje velikaša za ostvarivanje svojih ciljeva (Encyclopedia.com, 2018.). Sve što je slijedilo potvrđivalo je da se prema drugim potpisnicima raznih ugovora nisu odnosili kao prema jednakopravnim i vrijednim.  

Tako je Leopold I Habsburški (1640. - 1705.), hrvatsko-ugarski kralj od 1657. i rimsko-njemački car od 1658., odgovoran, između ostalog, i za propast dviju najmoćnijih obitelji u hrvatskoj povijesti. Kako su to radili svjedoče i događaji nakon posljednjeg prodora Turaka u Europu kada su oslobođeni veliki dijelovi Hrvatske, uključujući Liku i Krbavu 1689. godine. Koristeći pobjede u protuturskom ratu od 1683. - 1699., odnosno pruženu pomoć u oslobođenju ugarskih i hrvatskih zemalja, Habsburgovci su s lakoćom pridobili naklonost hrvatskih i ugarskih velikaša koji su zauzvrat Habsburgovcima priznali nasljedno pravo na hrvatsko-ugarsko prijestolje po načelu primogeniture (prvorodstva) muške loze pa još i pristali na ukidanje čl. 31. Zlatne bule iz 1222., koji je bio vezan uz pravnu podlogu za pobunu protiv vladara u slučaju njegova nepoštivanja staleškog ustava (Macan, 1922., 222-225). Kako je to izgledalo u praksi opisuje i okrutan događaj iz 1671., odnosno 1664. godine.

Nakon poraza Turaka kod Sv. Godharda 1664., Loepold I sklapa skandalozan Varšavski mir kojim je Turcima omogućeno da zadrže sve što su osvojili do početka tog zadnjeg vojnog sukoba. Ne samo da je Hrvatskoj i Ugarskoj tim sporazumom nanesena velika šteta, već im je istovremeno bilo i onemogućeno da se pravnim putem izbore za pravdu.

U trenucima sve većeg jačanja centralističkih i germanističkih težnji Habsburgovaca na štetu staleškog položaja hrvatskoga i mađarskog plemstva, jedino je preostalo da se hrvatske i ugarske vođe udruže i ostvare svoja prava pobunom. Pobunu je u Hrvatskoj predvodio ban Nikola Zrinski, a u Mađarskoj palatin Ferenc Veselenji. Nakon tragične smrti Nikole Zrinskog nasljeđuje ga mlađi brat i novi hrvatski ban Petar. Koje li ironije, Nikolin predak i imenjak, slavni ban, državnik i vojskovođa poginuo je 1566. junački braneći strateški vrlo važnu utvrdu Siget koju je neumoljivo opsjedala velika osmanska vojska na čelu sa Sulejmanom I. zvanim Veličanstveni tijekom drugog pohoda na Beč. Prije samog pada utvrde, Zrinski je sa svojim preostalim vojnicima hrabro provalio iz Sigeta i poginuo u direktnom srazu spasivši odlučnom obranom Hrvatsku, Mađarsku i Austriju od pada pod tursku vlast. Osmanska vojska je također pretrpljela velike žrtve tijekom duge opsade Sigeta, umire i Sulejman Veličanstveni od bolesti u svom šatoru te veliki vezir Mehmed-paša Sokolović ubrzo prekida daljnje osmansko osvajanje. Stoljeće kasnije, nasljednici slavnog bana bore se s Habsburgovcima za prava Hrvatske. Nažalost, kaos tog vremena, podli pregovori, cjenjkanja, varanja, rad iza leđa, izdaje i različite ideje i načini vođenja urote dovode s vremenom do izdaje iz urotničkih redova. Car Leopold I 1670. godine prijevarom dovodi hrvatske velikaše Zrinskog i Frankopana u Beč pod izgovorom pomirenja, no po dolasku ih je odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkome Novom Mjestu. Nakon skoro godinu dana istragePetar Zrinski i Fran Krsto Frankopan su osuđeni na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave zbog uvrede kralja i izdaje zemlje. Ista grozna sudbina zadesila je i plemića iz Štajerske Erazma Tattenbacha i suca Franju Nadasdya na sveopće zgražanje Hrvatske i Ugarske te čitave Europe. Dana 30. travnja 1671. sva su gradska vrata u Bečkome Novom Mjestu bila zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska (Macan, 1992., 215-221).

Zrinski i Frankopan prijevarom utamničeni

Dvojica velikaša i njihove obitelji lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država. Odmah potom bečka je središnja vlast potpuno opljačkala i uništila dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Zapljenjena imovina dviju obitelji procijenjena je 1672. na skoro 1 500 000 forinti, po Adamčeku ta golema vrijednost je bila teško usporediva s cijenama onog vremena i izvjesno je da je to bogatstvo glavni razlog smaknuća i uništenja Zrinskih i Frankopana jer ga je sada stekao sam kralj, ovladavši imanjima koja su se protezala od zapadne Ugarske, rijeke Mure sve do Jadranskog mora – bakarskog primorja. To bogatstvo mu je nesumljivo pomoglo da se riješi svojih nagomilanih dugova i materijalnih obveza prema vojnicima. Po popisima zapljenjene imovine izvjesno je da je među ukradenim vrijednostima bilo puno onih koje su od velikog značaja za hrvatsku kulturu (Adamček, 1972., str. 42 -43).  

Zrinski i Frankopani su odigrali veliku ulogu u afirmaciji hrvatskog jezika. Na njihovim brojnim imanjima i u svim poslovima (od kojih je razgranata trgovina bila jako zastupljena) i obimnoj administraciji koristio se hrvatski jezik. Zapljenom imovine hrvatski jezik je istisnut iz administracije (Adamček, 1972., str. 26). Ozaljski kulturni krug Zrinskih i Frankopana nestao je prije nego što je uspio potaknuti i proširiti hrvatsku pisanu riječ među stanovništvom. 

Prošećite Mrsinjem

Opstali smo i danas se trebamo zalagati da mir, razvoj i odgovornu brigu za dobrobit svih ljudi i prirode. Stoga vas pozivamo da se odlučite za ugodnu šetnju do ostataka starog Mrsinja do kojeg vode dvije staze, ona južna iz pravca Korenice je malo duža ali ugodna za uspon kroz sva godišnja doba, a ona sa sjeverne strane iz malog sela Vrelo je izazovnija i strmija. Stazu inače održava PD Mrsinj iz Korenice tako da je lijepo označena i prohodna za penjanje, a kada dođete gore dajte svojoj mašti na volju - zamišljajući kakav je stari Mrsinj nekad bio. 

Zajedno za prirodu 

  • istražite okolicu pješice, biciklom, jašući ili koristeći javni prijevoz;
  • odložite otpad u odgovarajuće reciklažne spremnike - reciklirajte;
  • ponesite smeće sa sobom - nemojte ostavljati smeće u prirodi;
  • izbjegnite plastiku - ponesite spremnike za vodu za višekratnu upotrebu;
  • pridružite se našoj Zelenoj Misiji!! Hvala na zajedništvu!
Istražite Lokalno predstavlja vam samo dio naše prirodne i kulturne baštine, za puniji pregled materijalne i nematerijalne baštine pogledajte našu interaktivnu kartu pod Doživljaji i Mjesečni kalendar doživljaja s mnoštvom prijedloga za vaš itinerer. 

Popis izvora

1. Adamček, J. (1972). Zrinsko-frankopanski posjedi u XVII. stoljeću. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2 (1), 26. ˃https://hrcak.srce.hr/57587˂
2. Adamček, J. (1972). Zrinsko-frankopanski posjedi u XVII. stoljeću. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2 (1), 42-43. ˃https://hrcak.srce.hr/57587˂
3. Bogović M. ( 2016). Moji predšasnici biskupi - u senju, otočcu, krbavi, modrušu, vinodolu i rijeci. Senj. zb. 42-43, 5-198 (2015-16.). ˃https://hrcak.srce.hr/file/249695˂
4. Bogović M. ( 2016). Moji predšasnici biskupi - u senju, otočcu, krbavi, modrušu, vinodolu i rijeci. Senj. zb. 42-43, 5-198 (2015-16.). ˃https://hrcak.srce.hr/file/249695˂
5. Encyclopedia.com. (2018.). Habsburg Dynasty. Renaissance: An Encyclopedia for Students. ˃https://www.encyclopedia.com/humanities/encyclopedias-almanacs-transcripts-and-maps/habsburg-dynasty˂
6. Karbić, D. (1998). Hrvatski plemićki rod i običajno pravo. Pokušaj analize. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 80
7. Kruhek  M., Horvat Z. (2009.). Srednjovjekovne hrvatske župe Lika i Krbava (Stari gradovi Krbave) Izvorni znanstveni rad, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 243. ˃https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/lika/lika_1_mail_r_239.pdf˂
8. Kruhek  M., Horvat Z. (2009.). Srednjovjekovne hrvatske župe Lika i Krbava (Stari gradovi Krbave) Izvorni znanstveni rad, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 249.  ˃https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/lika/lika_1_mail_r_239.pdf˂
9. Kruhek  M., Horvat Z. (2009.). Srednjovjekovne hrvatske župe Lika i Krbava (Stari gradovi Krbave) Izvorni znanstveni rad, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 250. ˃https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/lika/lika_1_mail_r_239.pdf˂
10. Kruhek  M., Horvat Z. (2009.). Srednjovjekovne hrvatske župe Lika i Krbava (Stari gradovi Krbave) Izvorni znanstveni rad, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 248. ˃https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/lika/lika_1_mail_r_239.pdf˂
11. Kruhek  M., Horvat Z. (2009.). Srednjovjekovne hrvatske župe Lika i Krbava (Stari gradovi Krbave) Izvorni znanstveni rad, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 248. ˃https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/lika/lika_1_mail_r_239.pdf˂
12. Kruhek  M., Horvat Z. (2009.). Srednjovjekovne hrvatske župe Lika i Krbava (Stari gradovi Krbave) Izvorni znanstveni rad, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 250. ˃https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/lika/lika_1_mail_r_239.pdf˂
13. Kruhek  M., Horvat Z. (2009.). Srednjovjekovne hrvatske župe Lika i Krbava (Stari gradovi Krbave) Izvorni znanstveni rad, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 272-275. ˃https://www.pilar.hr/wp-content/images/stories/dokumenti/lika/lika_1_mail_r_239.pdf˂
14. Macan, T. (1992.). Povijest hrvatskog naroda. Nakladni zavod Matice hrvatske - Školska knjiga, Zagreb, 123.
15. Macan, T. (1992.). Povijest hrvatskog naroda. Nakladni zavod Matice hrvatske - Školska knjiga, Zagreb, 215-222.
16. Macan, T. (1992.). Povijest hrvatskog naroda. Nakladni zavod Matice hrvatske - Školska knjiga, Zagreb, 222-225.

If you can see through the illusion, you are part of the solution.

Povezani sadržaji i doživljaji

Nadahni, osnaži, motiviraj...

Copyright © 2014-2022 GWT2P. Sva prava pridržana.
Nova svijest - Nova vizija